Noc prelazi u dan, Gradska svjetla Se gase. Duga, prazna ulica,   Hodam, i moja me beskonacnost presjeca napola. U dnu nebodera   legnem. Zelim nekog. Stanari izlaze, jos sneni sa mirisom kave.   Kada ugledaju mene, lezecu, sa rasirenim nogama i ocima punima   ceznje, zastanu, razgorace oci. Hladnoca betona mi ledi krsta.   Mozda je sve uzalud. Pride mi straiji covjek sa kesicom u ruci i   bojazljivo veli: hocete li k meni. Kazem: ne ntjele bih vas   ovdje da mogu gledati redove zvonaca i spisak stanara dok ulazi-   te u mene. Ode. Hladnoca i vlaga ranog jutra me tresu. Pokupim   svoje prnje. Vise nitko ne izlazi. Moja zelja za krajn jim bolom   je luda. Da li?